Siječanj 2025.
Nakon što sam odradila sat, sjela sam za svoj stol i u oči su mi upala dva crteža koja mi je za vrijeme nastave darovao jedan dječak. Gledajući crteže i poruku koja je na jednom: „Učiteljice, hvala van na svemu“, mislim se što sam to učinila da mi se zahvaljuje. Sat je bio jedan od milion sličnih. Bez velikih trenutaka, bez nekih ispada ili izvanrednih doživljaja. Jedan od mnogih. Sjećam se da dok sam ispitivala za plusiće, on je nešto pozorno crtao. Obično mi ne smeta kada djeca crtaju za vrijeme nastave, ako su tiho, jer su najčešće u stanju i crtati i pratiti nastavu. Nekim učenicima je zaista i potrebno raditi nešto rukama, to ih smiruje i usmjerava im pažnju. U jednom trenutku sam ga prozvala, činilo se da nije bio baš svjestan pitanja i „morala“ sam ponoviti pitanje. Tj. nisam morala, mogla sam ga iskritizirati. Mogla sam ga oprati pred svima riječima tipa: ne slušaš, ili još gore, nikad ne slušaš. Što sigurno ne može biti istina. No učitelji, kao i svi drugi ljudi, često koriste rječcu: nikad i uvijek i tako izniman događaj potenciramo na stotu. A on je baš u tom trenutku tako pozorno, sa puno pažnje i ljubavi mislio na mene dovršavajući započeti crtež.
I čime sam zaslužila tako velike riječi zahvale? Možda upravo zbog ovog što sam maloprije opisala: što izbjegavam ponižavati svoje učenike kritizirajući ih pred drugim učenicima. Nije uvijek moguće, ni lako, no vrlo važan dio metodologije našeg rada. Mislim se, kako bi nama bilo, kako bi raslo moje samopouzdanje da me ravnateljica više puta oprala zbog mojih pogrešaka na Učiteljskom vijeću? Olako doživljavamo razred kao cjelinu. No, ta cjelina se sastoji od malih individua koji osjećaju sebe često izloženima pred drugima. Kolikoj djeci smo umanjili njihovo već krhko samopoštovanje i samopouzdanje? Kolikom broju djece smo ga pomogli izgraditi? Koliko puta smo im uništili neki važan kreativan, spontani trenutak jer moramo završiti gradivo, riješiti radnu, prepisati sa ploče. Mislim da će nas se to pitati kada dođemo u nebo jednog dana. I mi ćemo u nebu dobiti svoje ocjene, no ne koliko smo petica djeci podijelili i koliko su nam ishoda usvojili, već koliko su se pred nama umanjivali ili su rasli. Kada mi dijete iskreno i od srca kaže: „Učiteljice, hvala vam na svemu“. Znam da sam uspjela. Barem u ovom slučaju. 😊