Veljača 2025.
Imam nastavu sa drugim razredom. Često mi maleni donose male znakove pažnje i ljubavi: nacrtano srce, cvijet, mačkicu i sl. Nešto što je njima u tom trenutku važno i što očito žele podijeliti sa mnom. Znam da te male znakove pažnje daju i drugim učiteljima, no sigurno ne svima. Daju onima sa kojima se povežu, u koje imaju povjerenje, koji taknu njihovu dušu nekom nevidljivom niti.
Djeca duboko osjećaju. Nisu u glavi poput većine nas odraslih. Spontana su. Reagiraju u trenutku osluškujući poriv svoga srca. Često olako prelazim preko tih malih znakova pažnje. Dobivam ih gotovo svaki sat i postali su mi navika. Ne pridajem im veliku pažnju. Uzmem, zahvalim se, spremim negdje u torbu i idemo dalje sa nastavnim procesom. Razmišljam kako bih trebala puno više vremena davati tim trenucima, tj. zaustaviti vrijeme. Biti sa djetetom u njegovom trenutku darivanja sebe meni. Osvijestiti da mi daje nešto veliko, nešto ogromno: svoju naklonost, svoju ljubav, dio svoje duše. Usude se izaći iz sebe i vjerojatno se povuku ako ne reagiram pažnjom. Ako olako prođem preko toga. A događa se da prolazim. Jer nastava ide, trebam temu zaokružiti, proces dovršiti.
Bilo je tako i jučer kada mi je jedna djevojčica dala vrlo jednostavnu poruku na malom prozirnom označivaču knjiga. Došla je do moga stola, ostavila poruku i vratila se na mjesto. Krajičkom oka pročitala sam poruku, no nisam joj dala ni malo pažnje. Jedna od mnogih. Djevojčica je otišla, nije me prekinula u mom procesu rada i tako je poruka ostala na stolu do kraja sata. Otvaram jutros laptop i nađem je zalijepljenu na tipkovnici. Mala prozirna naljepnica na kojoj običnom olovkom stoji napisano: „Vi ste najbolji!“ Zašto je to napisala? Što ju je potaknulo na takvu grandioznu rečenicu? Da, trebala sam se zapitati jučer. Trebala sam obratiti pažnju. Trebala sam joj dati do znanja da mi je važno njezino mišljenje. Ali nisam. Jesam li joj nakon toga pala u očima? Jesam li joj i dalje najbolja? Osobno se ne bih složila sa njom nakon moje takve površne reakcije.
Poruku sam zalijepila na kameru računala, gdje inače držim zaštitu. Stoji mi kao podsjetnik da sam jučer nekom djetetu bila najbolja. Da sam joj bila važna. Da sam učinila nešto što je taknulo njezinu dušu. Sada osjećam poniznost, ujedno i strahopoštovanje prema svom pozivu, jer mi učitelji imamo takvu moć djelovanja na djetetovu dušu. Tako lako ih možemo potaknuti na let za koji su stvoreni, jednako ih možemo tako lako prizemljiti. Sada osjećam i duboku zahvalnost što sam bila dostojna njezine poruke. Nadam se da sam posvetivši joj ove retke barem malo ispravila jučerašnji propust. Duboko vjerujem da Bog na duhovnoj razini ispravlja naše slabosti i mane. Stoga vjerujem da su je ovi redci danas dotaknuli i potaknuli na let. Lorena, hvala ti na poduci.😊