Listopad 2024.
Danas, na satu vjeronauka s učenicima trećeg razreda, započeli smo molitvom kroz vođenu vizualizaciju. Vodila sam ih kroz zamišljeno putovanje u raj, gdje su mogli istražiti ljepotu bića koja tamo prebivaju i približiti se središtu raja, u kojem sjedi Bog, Isus, u toploj, blagoj svjetlosti, nasmiješen, raširenih ruku, pozivajući ih u zagrljaj. Nekima je vizualizacija uspjela, drugima nije, no jedan dječak je zaplakao. Bogu hvala na predivnoj asistentici koja je odmah prepoznala trenutak i utješila ga.
Nakon toga, imali smo aktivnost “kraljevski stolac,” gdje jedan učenik sjeda, a ostali ga obasipaju pohvalama (tzv. stroukovima u transakcijskoj analizi). Nekoliko učenika je sudjelovalo, jer su neki bili na redu prethodni tjedan. Taj dječak je već bio na stolcu, ali želio je ponoviti iskustvo. Morala sam ga nježno odbiti, jer ne bi bilo pošteno prema drugima, iako osjećam da je njemu upravo to bilo najpotrebnije. Pitam se, jesam li trebala napraviti iznimku? Vjerujem da jesam, ali u tom trenutku nisam prepoznala situaciju.
Nakon toga, pripremili smo uvod u novu temu i započeli s gledanjem prigodnog crtića. Djeca su poželjela opušteniju atmosferu i rasporedila su se po podu s jastucima. Dječak koji obično teško pronalazi svoje mjesto među vršnjacima, nakon nekoliko trenutaka traženja, smjestio se ispod mog stola. Vjerujem da se tamo osjećao sigurno i posebno, što mu je bilo izuzetno potrebno. Dozvolila sam cijelu situaciju jer su djeca bila mirna, a u jednom trenutku zamolila sam kolegicu za pomoć s tehnologijom. Kad je ušla, bila je iznenađena i komentirala: “Što radite na podu?” Odgovorila sam joj: “Danas imamo ležeran vjeronauk.”
Kada je vidjela dječaka pod stolom, upitala ga je: “Što ti radiš pod učiteljičinim stolom?” Ne sjećam se svog odgovora, možda nisam ni reagirala. Kolegici je uspjelo pokrenuti crtić, pa sam nastavila raditi na svom laptopu. U jednom trenutku, dječak mi je stavio ruku na koljeno i pogledao me s nježnošću, blagošću i ljubavlju. Radi se o dječaku koji je inače često ljut i u konfliktu s drugom djecom. Da, to je bio taj trenutak, toliko važan za njega. Taj trenutak možda se ne bi ni dogodio da nisam dozvolila opuštenu atmosferu na satu vjeronauka i da sam se strogo držala discipline.
Takvi momenti najvažniji su dio vjeronauka, srž svega što nastojimo ostvariti. Sretna sam kada se dogode, jer tek tada osjećam da dobro radim svoj posao.😊