Travanj 2025.
Došavši u školu, na hodniku me dočekao mali arkanđeo Gabriel, plave kovrčave kosice, plavih očiju iz kojih pršti energija i rekao mi:
“Znate, učiteljice, nisam mislio ono što sam vam jučer rekao.”
Nisam se odmah sjetila na što cilja, no kad je ponovio, prisjetih se. Na satu je ponovno bio nestašan, kao i uvijek. Zahtjevno alfa dijete koje stalno ima potrebu probijati granice. Uvijek mi je izazovno balansirati između postavljanja granica, što često kod takve djece znači i posezanje za mjerama sankcija (ili bolje rečeno: posljedica) i davanja poštovanja, važnosti te priznanja osobitosti djeteta.
Tako sam na kraju, nakon što sam ga na satu očito bila pritegla (što sam ja već sutradan zaboravila), imala potrebu, dok je ljutito izlazio iz učionice, reći mu:
“Ti znaš, Gabriele, da te ja i dalje volim.”
Odgovorio mi je da ne zna. Na to sam mu ponovila poruku. I on je otišao.
I sada razmišljam koliko su te moje riječi njemu bile važne. Kao da su ga pogodile. Kao da je postao svjestan da je njegov odgovor bio “pogrešan”. Kao da je o tome razmišljao 24 sata i jedva čekao demantirati ga sljedećeg dana. Neobično za desetogodišnje dijete. Više ponašanje odrasle osobe.
Bilo mi je lijepo čuti da me doživio, da su mu moje riječi sjele ko’ melem na ranu „zločestoće“. No, ne mislim da je njegov odgovor bio pogrešan. Nekada se nama odraslima čini očitim da učenici znaju da ih volimo, ali oni to često ne doživljavaju. Nažalost, mnogi misle upravo suprotno.
Ako će me po nečemu pamtiti moji učenici, želim da me pamte po tome što sam ih voljela.
Želim da se pored mene osjećaju dobro.
Želim da pored mene rastu.
Ne samo fizički, nego i emocionalno, psihološki i duhovno.
Čovjek može rasti samo u prisustvu ljubavi.
Danas mi je moj “težak” učenik ponovno potvrdio da ima nešto dobra u onome što radim. 😊