Dugo sam pokušavala sama – ja i Bog. Međutim, taj Bog bio je dalek jer ga nisam mogla doživjeti kao bliskog. Bio je više kao lijepa ideja nego stvarna prisutnost. Bog je osoba; On je prisutan i djeluje. Pokušavala sam to osjetiti i prihvatiti, no pravi napredak došao je tek kada sam u terapiji upoznala svoje ranjeno Dijete.
Jedna od ključnih stvari koje sam naučila kroz edukaciju i psihoterapijsku praksu je uloga svjedoka – osobe koja svjedoči tvojoj boli, priči i osjećajima. Ta osoba može biti stvarna ili imaginarna. Naravno, stvarna osoba je mnogo bolja, ali i mnogi koji su u djetinjstvu imali zamišljenog prijatelja, bilo u obliku lutke ili maštovitog lika, prošli su bolje od onih koji to nisu imali. U djetetovoj mašti, ta osoba je stvarna i pruža ono što mu je potrebno: utjehu, razumijevanje, suosjećanje i podršku. Dijete se ne osjeća samo. Ja to nisam imala. Bila sam sama u svojoj boli. Tek kasnije sam naučila uvesti svjedoke u bolne situacije iz prošlosti, kroz maštu, vizualizaciju i rad na terapiji.
Ovo sam prvo iskusila kroz duhovne vježbe svetog Ignacija. U bolne situacije uvodila sam Isusa, Mariju ili anđela, nekoga u koga imam povjerenje. Najviše mi je pomogla slika neba ili raja. Zamišljala sam sebe na pozornici, dok me svi nebesnici (sveci i anđeli) promatraju s empatijom i podrškom. Gledali su me s ljubavlju, fokusirani na moju priču i bol, diveći se mojoj hrabrosti, ustrajnosti i borbi. Bili su na mojoj strani. Ponekad sam uvodila Isusa u bolne situacije, ali nisam uspjela ostvariti potpunu povezanost; postojalo je neko nepovjerenje, čak i prema Mariji.
U psihoterapiji postoje slične metode. Naučila sam u bolne situacije uvoditi svoju odraslu osobu, koja je tu pored djeteta s potpunim razumijevanjem, prihvaćanjem i ljubavlju. To mi je bilo iznimno ljekovito. Važnu ulogu imali su i moji stvarni svjedoci: terapeuti i ljudi u mojim dvjema edukacijskim grupama. Dijeljenje svoje priče s njima te njihova empatija i razumijevanje imaju neprocjenjivu vrijednost. Ne mogu naglasiti koliko je to važno i koliko zaista često ne možemo sami, pa ni sami sa svojim Bogom. Čini se da nas Bog nije stvorio da budemo sami, već da živimo u zajednici. Kada drugi čovjek svjedoči mojoj boli i prihvaća me u tom najranjivijem trenutku – to je lijek koji iscjeljuje. To je ono što su roditelji propustili učiniti u svom neznanju ili jer su sami bili duboko ranjeni.
Psihoterapija je proces u kojem su dvije osobe podjednako angažirane u rješavanju problema. Terapeut nije samo stručnjak koji interpretira procese unutar klijenta; on je i emocionalna podrška. Usudila bih se reći – ljubav. Terapeut koji ljubi svog klijenta posjeduje najmoćnije sredstvo za iscjeljenje rana jer rane nastaju na području ljubavi, a jedino ljubav može u potpunosti iscijeliti čovjeka. Što je terapeut bliži mogućnosti da ljubi, to je bolji u svom poslu, bez obzira na školu koju je završio ili metode koje koristi. Odnos između terapeuta i klijenta je presudan. Kao vjernik, vjerujem da svaka ljubav ima svoj izvor u Bogu, pa tako i ljubav terapeuta. Što je terapeut više otvoren Božjoj prisutnosti, to više može ljubiti i kroz njega Bog djeluje. Nije važno je li terapeut vjernik ili nije; važno je njegovo davanje sebe u terapiji, njegova namjera da voli i podržava. Naravno, terapeuti su samo ljudi i imaju svoje slabosti. Ipak, terapeut koji svjesno pristupa klijentu s iskrenom željom da voli, unatoč vlastitim slabostima, otvara prostor kroz koji može djelovati Duh Sveti – Božja ljubav koja djeluje kroz nas, ako smo dovoljno otvoreni i spremni.