Svibanj 2025.
Tijekom sata ispitivala sam za plusiće. Luna je šapnula odgovor i, prema pravilima koje smo ranije uspostavili, zbog toga je dobila minus. Rasplakala se. Netko iz razreda primijetio je njezine suze i upozorio me na to. Odgovorila sam: „U redu je, pogriješila je i tužna je. Smije plakati.“
Vrlo brzo se pribrala i nastavila vrijedno i aktivno raditi. Pri kraju sata donijela mi je svoj rad na uvid. Pohvalila sam je što je prepoznala vlastitu pogrešku i što je, nakon što je izrazila tugu, pokazala veliku zrelost – nastavila je predano raditi i donijela izvrsno odrađen zadatak. Tada sam joj rekla da zbog toga brišem minus.
Vidjela sam iz njezina pogleda koliko ju je to dirnulo. Ostala je zatečena mojom reakcijom, zagrlila me i zahvalila. Rekla mi je: „Učiteljice, vi ste jako dobra.“ Zahvalila sam joj.
Kasnije, dok sam izlazila iz učionice, a ona na hodniku oblačila cipele, još jednom mi se obratila:
„Učiteljice, tako ste dobri da mi se plače.“
Izgovorila je to tako iskreno da je i mene ganulo. Uzvratila sam:
„I meni se sada plače.“
Što nam je donio taj trenutak?
Ne pišem ovo da bih se hvalila. I dobra sam i loša, kao i svatko, ovisno o trenutku. Ne uspijevam uvijek reagirati ispravno, iz sebe, iz srca. Ali ganuta sam spoznajom koliko ljudska dobrota može promijeniti stvari. Ganuta sam jer moja dobrota izvire iz Božje dobrote, istinske, iskonske, one s kojom smo stvoreni, a koja nam je s vremenom postala zamagljena.
Taj trenutak bio je važan – i za mene i za nju. Vjerujem da je učinio ovaj svijet barem mrvicu boljim. 😊
*imena ne odgovaraju stvarnim imenima djece