Siječanj 2025.
Jučer sam ušla u jedan niži razred nakon što sam prošla kroz intenzivan sukob sa sedmašima koji su me pokušavali preveslati. Bila sam jako ljuta na njih i razmišljala sam o kazni strožoj od zapisa. Pod dojmom te situacije, i zbog kašnjenja na sat, došla sam u razred znajući da nisam imala vremena smiriti se i sabrati.
Najbolje što sam mogla napraviti u tom trenutku bilo je ostati iskrena, ne skrivati se iza maske smirenosti, već prihvatiti svoje stanje i izložiti se drugima. To sam i učinila. Tražila sam razumijevanje i podršku razreda. Ispuhala sam se, podijelila im priču, usput ih poučila o neprihvatljivim ponašanjima drugih učenika. Odmah su reagirali empatijom i pažljivim slušanjem, okicama punim razumijevanja i ponekom riječju utjehe.
Međutim, ono što me posebno dirnulo bilo je ponašanje jedne učenice koja često ima poteškoća s prihvaćanjem pravila ponašanja na nastavi. Više je na podu nego u klupi, često odbija raditi što joj se ne sviđa ili što joj je teško. Ukratko, učenica s individualiziranim pristupom zbog koje se učitelji nerijetko osjećaju nemoćno i frustrirano.
Dok sam sjedila ispred razreda, izložena njihovim pogledima, ona mi se približila i nježno, bez riječi, zagrlila. Taj zagrljaj bio je pun topline i nježnosti, toliko da se moje napeto tijelo počelo brzo opuštati. Pohvalila sam je odmah, rekavši joj koliko mi to znači.
Nakon toga, kleknula je pokraj mene na pod i nastavila me držati za ruku dok sam još uvijek govorila. Na kraju smo se zajedno pomolili, zahvalili smo Bogu na svemu, ali i molili za nestašne učenike s puno prihvaćanja i ljubavi.
To je bio taj wow! trenutak.😊