Čitanje knjige HealingWoundsinChrist potaknulo me na razmišljanje. Autor u knjizi govori o tome koliko mi vjernici ne uspijevamo dobiti iscjeljenje svojih rana u Crkvi. Toliko molitava, klečanja pred Presvetim, sakramenata ispovijedi i pričesti, a ipak ostajemo duboko u svojim bolima, neiscijeljeni. Smatra da je problem u tome što pred Boga dolazimo s vlastitim obranama, ne uspijevamo ući u svoju intimu, a time ni u intimu s Bogom. Drugim riječima, ne uspijevamo Bogu predati svoje ranjeno srce da ga iscijeli.
Kako predati svoje srce? Strah od boli toliko je velik da ostajemo zatvoreni – pred sobom i pred Bogom. Kao da smo u nekoj čahuri, zamci ili špilji… U svakom slučaju, skriveni smo od pogleda. Skriveni od pogleda drugih na svoju bol, skriveni od Božjeg pogleda, a najvjerojatnije i skriveni pred samima sobom.
Što je potrebno kako bi se ta barijera otklonila? Otvaranje, izlaganje svoje najdublje intime, svoje najdublje boli i srama drugoj osobi, uz osjećaj prihvaćenosti. Osjetiti ne osudu, već empatiju. Osjetiti neodbacivanje. Vjerujem da put do Boga često vodi preko drugih osoba. Ne jednom su u Svetom pismu ljudi bili iscijeljeni posredstvom drugih ljudi. Sjetimo se samo Lazara, stotnikovog sluge, uzetog čovjeka… Zašto su bližnji doveli te ljude u potrebi k Isusu? Jer su poznavali njihovu duboku bol i njihovu veliku potrebu za iscjeljenjem. Kako su je poznavali? Očito im je bila ispričana, podijeljena s njima. Osjetivši njihovu bol, bližnji su osjećali toliku empatiju da su svim svojim silama htjeli pomoći. I doveli su ih k Isusu. Nisu se libili neuobičajenih metoda kako bi pomogli svojim prijateljima. Rimljanin na visokoj poziciji moli jednog Židova, siromašnog putujućeg učitelja bez krova nad glavom, da mu iscijeli slugu? Nije se libio poniziti zbog dobrobiti svoga sluge. Prijatelji ruše krov i odozgo pred Isusa spuštaju nosila? Takva bi ponašanja osudila većina ljudi onog, ali i današnjeg vremena. Osobito farizeji, utjecajni, „pobožni“, poštovani ljudi, koji su upravo zbog svoje religioznosti bili ugledni u društvu.
Taj proces otvaranja srca, pokazivanja svoje intime koje se najčešće sramimo, drugoj osobi događa se u psihoterapiji. Proces nije lagan, često je bolan, a nije ni brz. Dapače, često je izuzetno spor, jer treba vremena da se povežemo i osjetimo dovoljno sigurnosti da će se osoba nasuprot nas (terapeut) ponašati suprotno onome na što smo navikli i od čega su nam i nastale povrede. Potrebno je mnogo hrabrosti izložiti se pogledu druge osobe kada smo u prošlosti iskusili samo ranjavanje od strane bližnjih u trenucima kada smo im davali sebe. No, to je put iscjeljenja – otvaranje srca, pokazivanje rana.
To je slika križa. Isus je upravo na križu bio potpuno izložen – u svoj svojoj intimi, ranjenosti, boli. Bio je izložen pogledima onih koji su ga odbacivali, no nije se zatvorio. Ostao je visjeti i trpjeti. „Otac moj, koji vidi u tajnosti“ – pomoći će ti. Otac je dopustio bol, bila je potrebna. Trpio je zajedno sa Sinom, dopustio smrt da bi na kraju sve završilo pobjedom – uskrsnućem. Rane su ostale, vidljive kao dio jednog vremena, no više ne bole. „Stavi prst u moje rane“ – kaže Isus Tomi. Htijući mu dokazati da je dobro. Da ga više ne boli. Ali i da je i dalje stvaran. Možda još i više stvaran.
Da, u terapiji povremeno „stavljamo prst u ranu“ kako bismo je osjetili. Ne možemo pobjeći od nje, jer je rana stvarna. Cilj terapije je postići da rana više ne boli. Da je možemo gledati i dodirnuti bez straha i boli. No, do tog cilja dolazimo postepeno. U početku i sam pogled na ranu boli. Strah od dodira je ogroman. Procesu se pristupa malo po malo, nježno, tempom koji klijentu odgovara. Bez nasilja, bez forsiranja. I svakom terapijom smo bliže cilju.
Terapeut je poput nježnog roditelja ili liječnika koji u potpunosti razumije strah od boli svog klijenta i polako ga vodi i hrabri da uđe u proces. Kada klijent jednom stekne povjerenje i iskustvo da je terapeut tu za njega, počinje proces ozdravljenja.
Vjerujem da terapijski proces uvelike pomaže našem približavanju Bogu. Jednako tako, vjera pomaže u terapijskom procesu liječenja. Uzajamni rad na psihološkom i duhovnom dijelu našega bića idealan je recept za ozdravljenje. Ovi se procesi isprepliću i međusobno utječu jedan na drugi. Kako se u terapiji jača klijentovo povjerenje u terapeuta, tako se jača i njegovo povjerenje u Boga te mu se može bolje otvoriti i predati.
Nepovjerenje na dubokoj razini bića, rekla bih, nepovjerenje Djeteta, često je prepreka na putu prema Bogu. Dijete koje nije steklo povjerenje u svoje roditelje teško može imati povjerenje u bilo koga, uključujući i Boga. Često imamo racionalno povjerenje u Boga. Znamo da je On dobar, svet, da je umro za nas, no povrijeđeno Dijete to ne zna. Ono zna samo za odbacivanje, neprihvaćanje, neviđenje i nezadovoljavanje svojih potreba. To Dijete je i dalje aktivno u nama, i dalje u potrebi, i vapit će dok god se njegove potrebe ne zadovolje.
Možemo reći da je čovjek „zapeo“ u jednoj fazi svog života, u trenutku kada nije dobio ono što mu je bilo potrebno. Na terapiji se te potrebe osvještavaju i zadovoljavaju kroz ulogu roditelja – terapeuta, ali i roditelja koji postoji unutar samog klijenta. Drugim riječima, klijent sam sebi postaje roditelj i daje svom unutarnjem djetetu ono što mu je potrebno.
Osoba koja prođe proces iscjeljenja kroz psihoterapiju, odnosno u psihoterapijskom odnosu, stječe temelj za ostvarivanje boljeg odnosa i s Gospodinom Bogom.