Osnovni problem približavanja Bogu i primanja otajstva spasenja je nepovjerenje. Međutim, to nepovjerenje ne dolazi samo iz razuma niti se rješava jednostavnom odlukom da ćemo vjerovati Bogu. Ono je često duboko ukorijenjeno u nama, oblikovano ranama odbačenosti i osjećajem nevoljenosti. Ove rane obično nisu posljedica svjesnog odbacivanja od strane roditelja, već način na koji dijete interpretira nedostatak onoga što mu je tada bilo potrebno. Ukoliko roditelj nije znao odgovoriti na potrebe djeteta kao što je zagrljaj, sigurnost, hrana…,Dijete to doživljava kao znak da nije voljeno ili da s njim nešto nije u redu. Taj duboki osjećaj neadekvatnosti, osjećaj da nismo vrijedni ili važni, sprječava nas da u potpunosti iskusimo Božju ljubav i ozdravljenje.
Naša odrasla osobnost često ostaje oblikovana tim iskustvima iz djetinjstva. Čak i kada razum prepozna problem, on često nije dovoljan da nas oslobodi tih dubokih, neželjenih osjećaja i otvori put Bogu. Potrebno je dublje zaroniti u sebe, suočiti se s tim osjećajima, prepoznati ih i dopustiti da ih Bog iscijeli. U tom procesu psihoterapija može biti od velike pomoći. Vođeni stručnom osobom koja razumije bolne unutarnje procese, možemo se približiti unutarnjem Djetetu u sebi, osjetiti ga, prihvatiti i naučiti kako ga voljeti.
Kada prihvatimo i zavolimo sami sebe, tada postajemo svjesni i Božje ljubavi prema nama. To nas osposobljava da volimo Boga, ali i bližnje, kao što Isus uči u svojoj drugoj zapovijedi: “Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe.” Ljubav prema sebi preduvjet je za ljubav prema bližnjemu. Onaj tko nema duboku ljubav i poštovanje prema vlastitom biću, teško može istinski voljeti druge. To je prirodni tijek stvari, duhovni zakon koji je Isus jasno izrazio.
Jedan od problema u našoj kršćanskoj vjeri je odnos prema sebi. Pokušavamo graditi odnos s Bogom, trudimo se biti dobri i ispravni, borimo se protiv grijeha, ispovijedamo se, ali često se osjećamo kao da stagniramo. Bez obzira na molitve, krunice i mise, često ostajemo zarobljeni u istim problemima. Zašto? Jer nismo “došli k sebi”. U Evanđelju čitamo da je izgubljeni sin “došao k sebi”, a time nije shvatio samo svoj grijeh, već dublje – što je izgubio: Očevu ljubav, Očev dom i zagrljaj.
Zašto je sin otišao? Zašto su Adam i Eva, unatoč spoznaji dobrog Boga, odabrali nepovjerenje? To je pitanje zla i kako se ono uvuklo u ljudski život. Bez obzira na metafizičke odgovore, činjenica je da zlo djeluje tamo gdje smo najranjiviji, u samom začetku, u Edenu, u djetinjstvu. Naša ljubav je ranjena već od početka, a istočni grijeh nasljeđujemo. Zlo djeluje kroz ljude, čak i one koji su nam najbliži, ne zato što su oni zli, već zato što su i sami ranjeni.
U terapiji često govorimo o roditeljima jer su oni najvažnije figure u našim životima. Njihova zadaća bila je voljeti nas, prihvatiti našu autentičnost, zaštititi nas i njegovati, no često zbog vlastitih rana nisu mogli pružiti ono što nam je bilo potrebno. Tako nastaje začarani krug ranjenih generacija. Kako ga prekinuti? Svijest o vlastitim ranama, neispunjenim potrebama i potisnutim emocijama prvi je korak. Potrebno je suočiti se s tim unutarnjim dijelovima sebe koji nas sprječavaju da živimo život kakav bismo željeli – život po Božjoj volji.
Put prema Bogu vodi kroz rad na sebi. Psihoterapija nam može pomoći da “dođemo k sebi”, ali i molitva i duhovnost igraju ključnu ulogu. No, kako da se molimo Bogu ako ni sami ne znamo što nam je uistinu potrebno? Često molimo za pogrešne stvari i čudimo se kada naše molitve nisu uslišane. Bog želi naše spasenje, želi da “dođemo k sebi” kako bismo se mogli uputiti prema Njemu.
Da bismo ostvarili Božji plan za nas, moramo najprije upoznati sami sebe, svoje želje, ograničenja, sposobnosti i strasti. Put prema Bogu prolazi kroz nas same. Iako često doživljavamo Boga kao biće izvan nas, u nebu, crkvi ili Presvetom sakramentu, najdublje iskustvo Boga događa se kada shvatimo da je On unutar nas, sjedinjen s našom patnjom i najdubljim željama. Put do Boga vodi kroz uranjanje u vlastitu nutrinu.
To uranjanje može biti zastrašujuće jer ćemo se suočiti s ranjenim i grešnim dijelovima sebe. No, bez toga susreta, bez predaje tih dijelova Bogu, ne možemo doći do istinskog iskustva Boga u nama. Tu nam može pomoći psihoterapija, kao alat koji nam pomaže otvoriti se Bogu i vlastitom iscjeljenju.