Velika promjena u mom odnosu prema sebi dogodila se kada sam shvatila da Bog sudjeluje u mojoj patnji. U doživljaju Boga često smo previše orijentirani na to da je On Gospodar, zahtjevan, koji stalno nešto od nas traži, a nama je to teško ispuniti. „Ljubi Gospodina, ljubi bližnjega“ – ali to ne ide baš lako… „Ljubi neprijatelje“, a ti ih ne možeš ni vidjeti, a kamoli ljubiti… „Poštuj oca i majku“, a ti osjećaš ljutnju na njih, time i krivnju.
Zbog neispunjavanja tih zahtjeva često upadamo u još dublju krivnju. To što negdje u glavi znamo da je Bog milosrdni Otac kao da ne pomaže. I doista ne pomaže, jer u tim situacijama reagiramo iz Djeteta koje u Bogu prepoznaje kritičnog i zahtjevnog Oca. Tako su ga često doživljavali Izraelci u Starom zavjetu, no Isus je donio novu sliku Boga. Zašto je onda kršćani ne uspijevaju živjeti? Zašto smo i dalje slični Izraelcima Starog zavjeta? Kao što rekoh – zato što reagiramo iz Djeteta koje je imalo iskustvo često kritičnih i zahtjevnih roditelja.
Jednog dana, dok sam patila i hodala ulicom, počela se razvijati nova misao: Bog je u meni. Bog sudjeluje u svakoj mojoj patnji. Bog pati zajedno sa mnom. Bog trpi u meni. Bog je u meni – na mom križu. Kolika to mora biti ljubav za tako nešto? Ne kažem da se od tog trenutka sve u meni okrenulo, ali od tada sam počela gledati Boga novim očima.
Ta promjena smjera – od mene koja gledam Boga na nekom tamo križu i trebam suosjećati s Njim, gledati Ga u Njegovoj patnji, diviti Mu se i ljubiti Ga zbog te velike žrtve – prema Bogu koji gleda mene u mojoj patnji, koji me osjeća svom silinom svoga bića, koji se poistovjećuje sa mnom na mome križu, ne bježi, već ga zajedno sa mnom nosi – taj Bog mi se počeo puno više sviđati. I ne samo to – počeo se mijenjati i moj odnos prema samoj sebi.
Upoznala sam Boga koji je empatičan, suosjećajan, koji tuguje zbog moje patnje i boli, koji me toliko voli da ne bježi od mene kada mi je najteže. Dapače, tada je još snažnije uz mene i nosi moj križ zajedno sa mnom:
„A On je naše bolesti ponio, naše je boli na se uzeo…“ (Iz 53,4).
Naše boli. Moje boli. Tvoje boli.
Ta promjena smjera donijela mi je novi odnos prema samoj sebi. Ako me Bog toliko voli da za mene trpi i umire, mora biti da zaista vrijedim. Ova ideja stara je koliko i kršćanstvo, ali često ostaje samo u ideji – u našim glavama, ne i u dubini našeg bića, ne u našem Djetetu, ne u našem tijelu. Kada tu ideju prenesemo u duboko iskustvo, tek tada se događa promjena u nama; mijenja se naš odnos prema samima sebi. Počinjemo osjećati empatiju prema sebi i polako se rađa ljubav.
A odnos prema sebi ključan je za naše zdravlje. Mnogi nisu svjesni koliko sebe ne vole i odbacuju – koliko se kritiziraju ili imaju ogromna očekivanja od sebe, ne prestajući se gurati naprijed dok ne dožive „burnout“ (izgaranje), ostajući stalno nezadovoljni sobom.
Bog je u nama: „Hram ste Duha Svetoga“ (1 Kor 6,19). On proživljava sve što i mi. I dalje On ostaje onaj jaki i veliki, i dalje može i želi promijeniti naš život, ali ne tako da nam zapovijeda da ga promijenimo, nego tako što svojim primjerom pokazuje kakvi bismo trebali biti prema samima sebi. Bog nas na križu uči strpljenju i ljubavi prema sebi i drugima. No prvenstveno prema sebi. Jer dok nemamo empatije i ljubavi prema sebi, ne možemo ih imati ni prema drugima: „Ljubi bližnjega svoga kao samoga sebe“ (Mt 22,39).
Najveća prevara Zloga jest da se Boga bojimo. Nakon grijeha Adam se sakrio. No, tko se ne bi bojao Boga koji daje zapovijedi koje ne možemo ispuniti? Koje su tako zahtjevne? I tako naša vjera često podržava naše probleme umjesto da ih rješava. Bog postaje novi zahtjevni Roditelj; iskustva iz djetinjstva nastavljamo živjeti projicirajući svoj odnos s roditeljima na odnos s Bogom. Vjera tada podržava naš strah i osjećaj neadekvatnosti.
Tako savršenog Boga, koji od mene očekuje isto savršenstvo, nikada neću moći zadovoljiti: „Budite savršeni kao što je savršen Otac vaš nebeski“ (Mt 5,48).
U čemu je Otac savršen? U ljubavi. U razumijevanju čovjeka. U empatiji. U trpljenju. U predanju vlastitog Sina da me približi samoj sebi, da mi pomogne shvatiti Njegovu ljubav prema meni.
Ta promjena smjera prema meni, prema mom Djetetu koje je napokon dobilo pažnju, bila je od ključne važnosti za promjenu mog odnosa prema sebi, a time i prema drugima. Razumijevajući sebe, imajući empatiju prema sebi, ne ignorirajući vapaj svog Djeteta, sada mogu imati empatiju i prema drugima. Vidim bol njihova Djeteta i čujem mu vapaj. Vidim Boga koji ih voli i trpi u njima. Vidim njihove rane i reakcije na rane u vidu ponašanja iz skripta. Moj novi odnos prema sebi promijenio je i moj odnos prema drugima i prema Bogu.
Bog više nije netko koga moram zadovoljiti i koga se bojim, već saveznik u mojoj borbi protiv Zloga, pun empatije i razumijevanja za moj strah, moje neuspjehe i moju bol. I tako se, polako, korak po korak, moj život mijenja – od straha prema ljubavi.
I tek sada mogu odgovoriti na Njegovu zapovijed: Ljubi. Ljubi sebe. Ljubi bližnjega. Ljubi „neprijatelja“. Ljubi Boga. Ljubi ljubav.
U cijelom tom procesu uvelike mi je pomogao rad na sebi kroz psihoterapiju i edukaciju iz psihoterapije. Tijekom edukacije svjetlo je prodiralo u moju svijest dok sam razumijevala ključne zapreke na putu iscjeljenja, a osobna psihoterapija i odnos s terapeutom korak po korak su mi davali vanjsko iskustvo empatije prema mom Djetetu. Vjerujem da je to otvorilo put za iskustvo Božje empatije prema meni, kao i za moju vlastitu.
Često je teško ući u empatiju prema sebi dok to ne iskusimo od nekog vanjskog bića. Ako to nismo imali u djetinjstvu, danas nam u tome mogu pomoći partneri i prijatelji. No ako ni to ne uspije, ako je rana prevelika, potrebna je pomoć terapeuta. U terapiji je temeljni rad – rad na Djetetu: empatija prema vlastitoj patnji, prema vlastitom biću. Suradnja psihoterapije i duhovnosti bila je moj put iscjeljenja.