Čovjek ima osnovne psihološke potrebe koje, ukoliko nisu zadovoljene u djetinjstvu, mogu stvarati poteškoće u kasnijem životu. Među tim potrebama su sigurnost, viđenost, emocionalna ispunjenost, namirenje i priznanje. Sve ove potrebe se zadovoljavaju kroz povezanost (attachment) s roditeljima, posebno s majkom ukoliko se radi o vrlo ranoj fazi razvoja djeteta. U kasnijoj fazi dolazi druga najvažnija utjecajna figura u djetinjstvu – otac.
Sigurnost
Sigurnost se stječe kroz kontakt s majkom u najranijoj fazi djetetova života. Taj osjećaj sigurnosti djetetu dolazi kroz fizički kontakt s primarnim skrbnikom, najčešće s majkom. Sigurnost počinje nastajati još u majčinoj utrobi, pa je emocionalno stanje majke, njena sretnost i mirnoća s trudnoćom, kao i uredna i zdrava trudnoća, ključni faktori za stvaranje sigurne baze u djetetu. Ipak, savršena sigurnost ne postoji jer ne postoji savršena majka. Svaka majka nosi određene strahove i ranjivosti, što je prirodno s obzirom na naslijeđe istočnog grijeha i iskustva koja su prenijeli njihovi roditelji.
Mnogi ljudi imaju problema s osjećajem sigurnosti, iako to ne doživljavaju svi na isti način. Djeca prirodno razvijaju mehanizme preživljavanja kada ne postoje idealni uvjeti, prilagođavajući se okolnostima kako bi preživjela. U toj ranoj fazi života, dijete već razvija obrambene mehanizme koji mu pomažu da se nosi sa stresom. Međutim, kada čovjek odraste, ti mehanizmi ostaju i mogu otežavati normalno funkcioniranje. Neki ljudi i dalje žive s osjećajem osnovne ugroženosti, pa situacije koje drugi podnose bez problema kod njih izazivaju veliki stres. Duboko u sebi proživljavaju nesigurnost koju su naslijedili od roditelja, a ako ne postanu svjesni toga i ne rade na njenoj reparaciji, ta nesigurnost može ih pratiti kroz cijeli život.
Što radimo na psihoterapiji?
Osjećaj sigurnosti jedan je od temeljnih osjećaja koji je usidren u tijelu. U psihoterapijskom procesu osvještavamo taj osjećaj i procjenjujemo gdje se nalazimo na skali od 1 do 10 kada je riječ o nesigurnosti. Prvi korak je prihvaćanje tog osjećaja i prestanak osuđivanja sebe zbog ponašanja koja proizlaze iz nesigurnosti. Učimo se prepoznati kada ta ponašanja dolaze iz nesigurnosti i razvijamo vještine kako se s njima nositi.
Psihoterapijski proces uključuje osvještavanje “ranjenog djeteta” u nama, povezivanje s njime bez osuđivanja i s prihvaćanjem. Kroz odnos povjerenja između terapeuta i klijenta, polako se stvara nov osjećaj sigurnosti. Također, radimo na tome da odrasli dio nas počne drugačije gledati na svoje unutarnje nesigurno dijete s razumijevanjem, empatijom, prihvaćanjem i ljubavlju. Time se mijenja odnos prema sebi, a osjećaj sigurnosti postaje snažniji.
Kako nam vjera može pomoći?
Vjera može biti snažan alat u procesu jačanja osjećaja sigurnosti. Ako imamo povjerenje u Boga, Isusa, Mariju, Anđela čuvara ili nekog sveca, možemo koristiti metode mašte i vizualizacije, koje su koristili mnogi sveci u svojim molitvama. Primjerice, sveta Terezija Avilska razvila je metodu „Mira che te mira“ (Gledaj kako te gleda), gdje zamišljamo kako nas Bog gleda, a cilj je što duže ostati u Njegovoj prisutnosti. Sveti Ignacije Lojolski, u svojim Duhovnim vježbama, također je koristio maštu, potičući sudionike da se zamisle u biblijskom prizoru. Ta metoda je često rezultirala dubokim iscjeljenjem, jer su vježbatelji događaj doživljavali kao stvaran, te primali Božju ljubav i ispunjenje svojih potreba kroz taj doživljaj.
Kroz metodu mašte stavljamo se u Božju prisutnost putem slika koje našem unutarnjem djetetu trebaju. Bilo da je to zagrljaj, sjedenje u Božjem krilu, radosno igranje ili plesanje, zamišljamo da nam te duhovne figure pružaju ono što roditelji možda nisu mogli dati: ljubav, prihvaćanje i sigurnost. Posebno snažna slika za osjećaj sigurnosti može biti Božji zagrljaj, sjedenje u Njegovu krilu ili prebivanje u Njegovu Srcu. Ove slike pružaju duboki osjećaj zaštite i sigurnosti.
U psihoterapiji se često koriste izmišljene figure za ove vizualizacije, no u vjeri su te osobe stvarne, što iskustvo čini još dubljim i autentičnijim. Vjerujemo da Bog koristi ovu metodu kako bi nam pružio ono što nam nedostaje. Također vjerujemo da nas Duh Sveti, koji djeluje u najdubljim dijelovima našeg bića, vodi i nadahnjuje način kako doći do potrebnog iskustva. Kroz svakodnevne vizualizacije zagrljaja Isusa ili Marije, postupno stječemo novo iskustvo sigurnosti koje se osjeća istinski i trajno.
Osluškujući vlastito biće, možemo prepoznati tko nam ulijeva veći osjećaj sigurnosti. Nekima je lakše osjetiti majčinski zagrljaj, jer im je odnos s ocem bio problematičniji, pa im je Božji zagrljaj možda „rizičan“. Drugi se pak mogu više osloniti na prijateljski zagrljaj Anđela čuvara jer u području prijateljstva imaju jači osjećaj sigurnosti. Odnos s roditeljima često je projiciran i u našoj vjeri, pa i prema Bogu ili Mariji možemo osjećati nepovjerenje slično onom koje smo imali prema roditeljima. Potrebno je pronaći onaj izvor sigurnosti koji nam najviše odgovara i na kojem možemo dalje graditi svoju emocionalnu stabilnost.
Viđenost
Viđenost je duboka potreba da budemo prepoznati onakvi kakvi jesmo i da budemo prihvaćeni u svojoj autentičnosti. Rođeni smo kao jedinstvena, originalna bića, sa svojim sposobnostima, talentima, strastima i kreativnošću. Međutim, roditelji često ne vide svoju djecu u pravom svjetlu, već na njih projiciraju vlastite želje i strahove, zanemarujući posebnost svake osobnosti koja je jedinstvena za svako dijete. Roditelji to ne čine namjerno; jednostavno ne znaju osluškivati, gledati i prihvaćati dijete onakvo kakvo jest.
Osim toga, viđenost uključuje i prepoznavanje naših potreba za ljubavlju, zagrljajem i slušanjem. Djetetu je roditelj poput Boga; o njemu ovisi čitav njegov život i razvoj. Dijete od roditelja traži sve – da ga vide i slušaju, da se njime oduševljavaju, čime potvrđuju njegovu osobnost. Ukoliko omalovažavamo dječje ideje ili se smijemo njegovim izjavama, postupcima, pričama ili mašti, dijete se ne osjeća shvaćenim u svojoj prirodi. Počinje se osjećati neadekvatno i, želeći se svidjeti roditelju, počinje se prilagođavati. Usvaja obrasce ponašanja koji se od njega očekuju i razmišlja kao roditelj te time gubi sebe, svoju autentičnost.
Zašto to dijete radi? Jer o roditelju mu ovisi život. Dijete ne može opstati bez roditelja, boji se odbacivanja i, sposobno u preživljavanju, zaključuje: “Bolje da se prilagodim nego umrem.” Ovaj “umrem” ne treba shvatiti doslovno, no vrlo je blizu istine. Dijete čije su ideje odbacivane to shvaća kao odbacivanje samog sebe. Ne razlikuje ideju, misao ili priču od vlastitog bića. Za njega tu stoji znak jednakosti. Odbacivanje njegovih ideja postaje vrlo opasno za njegov život.
Kako dijete odrasta, roditelji često dodatno nametnu djetetu svoje ideje o tome što je za njega dobro. Upisuju ga u aktivnosti koje su možda sami željeli ili smatraju da su važne i vrijedne za suvremeni svijet. Često su to aktivnosti koje djetetu ne odgovaraju, što može biti preopterećujuće i nauštrb obične igre i pravog druženja sa roditeljima. Djetetove potrebe opet ostaju nevidljive, dok roditelj forsira svoje želje, time „poništava“ djetetovu jedinstvenu prirodu.
Dijete se ne može razvijati u pravcu koji mu je prirodan i u kojem bi moglo otkriti svoju strast. Ako se dijete opire određenoj aktivnosti, to je često znak da ona nije za njega. One aktivnosti u kojima zadržavamo ili čak produbljujemo svoju strast su one za koje smo rođeni; tu se osjećamo kao ribe u vodi.
Tako odrastamo u odrasle osobe ne znajući tko smo, što volimo, čime se želimo baviti, koji je naš poziv… Ne osjećamo strast prema ničemu, otuđeni smo od sebe, osjećamo prazninu i imamo dojam da ne živimo, već samo životarimo.
Kako nam u tome može pomoći psihoterapija?
U psihoterapiji ulazimo u osjećaj nezadovoljenog i neviđenog djeteta. Učimo prepoznavati njegove potrebe i uspostavljamo odnos s njime. Time počinje novi proces učenja: Kako se moje dijete osjeća? Kada i zašto je odustalo od sebe, tj. kada je bilo odbacivano? Od čega je odustalo? Što moje dijete želi? Ako može početi iznova, što bi odabralo? Kakvog partnera? Kakav posao? U čemu se osjeća živim i poletnim? Osjeća li se ikada kao „riba u vodi“? U čemu?“
Terapeut je pratitelj na tom putu. Njegov zadatak je poticati klijenta, snažeći ga da traži i ostvaruje svoje duboke čežnje, podržavajući ga u otkrivanju i suočavanju s bolnim dijelovima. Osigurava siguran prostor u kojem klijent može i smije istraživati sebe, hrabri ga na putu vraćanja sebi, pa i mijenjanja svog života. To može uključivati promjenu posla, partnera, prijateljstava – sve ono što klijent više ne osjeća da je sam birao, već je biralo Dijete prema skriptnim obrascima koje je naučilo i usvojilo u djetinjstvu.
Kako nam vjera u tome može pomoći?
Temeljna istina kršćanske vjere je da je Bog htio čovjeka. Nitko nije nastao slučajno, plod smo Božje želje i kreacije. A Bog se ne ponavlja. Bog je neograničena kreativnost. Kad tome dodamo da nas Bog neizmjerno ljubi, dolazimo do zaključka da Bog želi da budemo sretni. Ne možemo biti sretni ako ne ostvarimo sami sebe tj. ono što je Bog u nama zamislio. Ostvarujući sebe, u stvari, ostvarujemo Božju ideju. Shvaćajući ovo vjerujemo da nas Bog, Duh Sveti snažno podržava na putu otkrivanja vlastitog bića, puta kojim nam je ići, ostvarivajući strastveno ono za što smo stvoreni. Ostvarivanje sebe donosi nam ispunjenje, radost, puninu… Bog nam to sigurno želi i u tome nas pomaže i hrabri nas da tražimo: „Tražite i naći ćete“ Bog nas je stvorio da budemo sretni. To ponekad uključuje i križ. Nijedan svetac nije bio nesretan čovjek ma koliko da je trpio. Sveci su primjer ljudi koji su pronašli i ostvarili sami sebe često suprotstavljajući se svijetu, sustavu i tuđim očekivanjima. U tome su možda i trpjeli, ali su imali sebe. Bog se sigurno raduje kada krenemo tražiti i ostvarivati njegovu sliku u svijetu.
Temeljna istina kršćanske vjere jest da je Bog htio čovjeka. Nitko nije nastao slučajno; plod smo Božje želje i kreacije. A Bog se ne ponavlja; On je neograničena kreativnost. Kada tome dodamo da nas Bog neizmjerno ljubi, dolazimo do zaključka da On želi da budemo sretni.
Ne možemo biti sretni ako ne ostvarimo sami sebe, odnosno ono što je Bog u nama zamislio. Ostvarujući sebe, zapravo ostvarujemo Božju ideju. Shvaćajući ovo, vjerujemo da nas Bog i Duh Sveti snažno podržavaju na putu otkrivanja vlastitog bića, kako bismo strastveno ostvarili ono za što smo stvoreni.
Ostvarivanje sebe donosi nam ispunjenje, radost i puninu. Bog nam to sigurno želi i pomaže nam, hrabreći nas da tražimo: „Tražite i naći ćete.“ Bog nas je stvorio da budemo sretni, a to ponekad uključuje i križ. Nijedan svetac nije bio nesretan čovjek, ma koliko trpio. Sveci su primjer ljudi koji su pronašli i ostvarili sami sebe, često se suprotstavljajući svijetu, sustavu i tuđim očekivanjima. U tom procesu možda su trpjeli, ali su imali sebe.
Bog se sigurno raduje kada krenemo tražiti i ostvarivati sebe. Tako ostvarujemo njegov plan , pokazujemo Njegovu sliku svijetu. Najvažnije u svemu tome je da tako bivamo zadovoljniji, sretniji, ispunjeniji…