Dogodi li vam se da puknete i izgovorite teške riječi svojim bliskim osobama? Imate li osjećaj da dugo trpite, a onda eksplodirate? Ili se duboki osjećaji u vama kovitlaju danima? Ako je odgovor potvrdan, vjerojatno imate poteškoća s izražavanjem i prepoznavanjem vlastitih emocija. Kako i zašto dolazi do toga?
Ako tijekom djetinjstva naše emocije nisu bile prepoznate, uvažene ili su čak bile zabranjene, razvili smo iskrivljene mehanizme izražavanja. Emocije ne mogu nestati, one postoje i kada ih ne pokazujemo. Ljutnja, tuga, radoznalost, sreća… sve su to prirodne emocije koje se javljaju kao reakcija na određene situacije. No, ako im nije bilo dopušteno “biti”, morale su pronaći druge načine izražavanja.
Ako ste kao dijete imali snažnu energiju i vaše emocije nisu bile prihvaćene, možda ste postali buntovno, “neposlušno” dijete, koje su smatrali “teškim” za odgoj. Pokušavali ste pokazati da postojite i da imate svoje potrebe, ali vaša je reakcija bila neprihvatljiva roditeljima, učiteljima i drugima. Proglasili su vas “zločestim” ili “problematičnim”, što je dovelo do stjecanja pogrešne slike o sebi. Tako nastaje začarani krug, vaš bunt postaje jači, a okolina vas još više pritišće kako bi vas “uklopila”. Kao odrasla osoba, možda ste skloni eksplozivnosti, ljutnji i bijesu koje, unatoč trudu, ne možete kontrolirati.
S druge strane, možda ste se povukli u sebe, ne pokazujući emocije. Zatvorili ste se pred roditeljima i svijetom. Kada vas netko pita “Što ti je?”, ne znate što odgovoriti. Naučili ste potiskivati ljutnju, tugu i druge emocije jer ste dobili poruku da nisu dobrodošle. Kao odrasla osoba, možda imate osjećaj da ne razumijete sebe, da ne prepoznajete ili ne osjećate emocije, ili ih pak doživljavate preintenzivno. U stresnim situacijama i nesporazumima s voljenima, povlačite se u sebe, preispitujete situaciju, vodite unutarnje monologe o tome što ste trebali reći, ali niste mogli. Kad pokušate progovoriti, emocije vas preplave, rasplačete se ili ostajete nijemi. Ponovno se zatvarate, misleći da vas nitko ne voli i ne razumije.
Moguće je i da ste se disocirali od svojih emocija. Drugi vas doživljavaju kao hladnu osobu, iako se tako ne osjećate. No, vaši su osjećaji zamrznuti, što ostavlja dojam emocionalne distanciranosti.
Što radimo na psihoterapiji?
Na psihoterapiji se postupno povezujemo s vlastitim emocijama. Ako ih ne možemo osjetiti izravno, počinjemo s osvještavanjem tjelesnih senzacija. Što osjećamo u tijelu u trenucima kada bismo trebali biti ljuti, tužni ili sretni?
Učimo prepoznavati emocije, prihvaćati ih i izražavati u sigurnom okruženju, gdje nema osude i gdje su sve emocije dobrodošle. Pomažemo tijelu da otpusti potisnute osjećaje, osobito ljutnju i tugu, koje ako nisu izražene u pravom trenutku, ostaju u nama i mogu uzrokovati psihosomatske tegobe. Tijelo trpi i može postati bolesno.
Oslobađanjem potisnutih emocija postajemo manje reaktivni i smanjuje se naša impulzivnost. Učimo regulirati emocije i izražavati ih na zdrav način, koji nije destruktivan ni za nas ni za okolinu. Stječemo sposobnost izražavanja svojih osjećaja na primjeren način u odnosu s partnerom, djecom, nadređenima i drugima.
Kako nam vjera može pomoći?
Vjera može imati snažan iscjeljujući učinak ako Boga doživljavamo kao idealnog roditelja koji prihvaća naše emocije bez osude. Ako vjerujemo da nas Bog voli, možemo mu otvoriti svoje najdublje rane kako bi ih iscijelio. No, ako imamo iskrivljenu sliku Boga kao strogog suca koji nas kažnjava, tada će nam vjera biti još jedan izvor pritiska i osude. Ako ljutnju vidimo samo kao grijeh, bez razumijevanja njezina uzroka, promjena će biti teška.
Stoga je ključno da vjernici prepoznaju svoje pogrešne slike Boga – kao onoga koji prijeti, kažnjava i ne prihvaća nas onakvima kakvi jesmo. Ispravljanjem te slike, vjera postaje izvor snage i iscjeljenja. Bog nas voli bezuvjetno, sa svim našim manama i vrlinama, uspjesima i neuspjesima.
Mnogi ljudipak vjeruju da je Bog dobar, ipak duboko u sebi, na nesvjesnoj razini, ga se boje. Osobito ako su imali stroge, emocionalno udaljene ili nasilne očeve. Ako su pak imali slabe očeve, možda doživljavaju Boga kao nemoćnog da im pomogne. Ove iskrivljene slike Boga važno je prepoznati i ispraviti kako bismo mogli iskusiti pravu ljubav i snagu vjere u svakodnevnom životu.
Najveće oslobođenje dolazi kada shvatimo da Bog nije samo promatrač, već suputnik i supatnik koji proživljava s nama svaku našu bol. U našoj boli On je onaj koji nosi sa nama naš križ. Su-patnik. Ne osuđujenas ni kada zbog nemoći bjesnimo, kada nemamo kontrolu nad našim emocijama, već nas podupire, jača i potiče na rast i promjenu. Kada shvatimo da je Bog na našoj strani, postaje snažan izvor pozitivne promjene u nama.
Namirenje (kroz kontakt s majkom)
U razdoblju dojenčeta dijete u potpunosti ovisi o majci. Osjeća se sigurno i zadovoljno kada osjeti njezinu prisutnost. Ako su njegove osnovne potrebe za kontaktom, hranom (dojenje), dodirom i njegom zanemarene, dijete može ostati emocionalno vezano za majku cijeli život. Takva osoba često osjeća neprestanu potrebu da joj netko nešto pruži pažnju, slušanje, brigu. Ta unutarnja glad postaje stalna i u odrasloj dobi potreba se prebacuje na druge ljude: partnera, prijatelje, pa čak i vlastitu djecu. Biti uz takve osobe može biti iscrpljujuće, jer imamo osjećaj da nas stalno “sišu”.
Što radimo na terapiji?
Na terapiji osvještavamo izvor te potrebe za neprestanim primanjem – prepoznajemo gdje je nastala i zašto se čini neutaživom. Klijent uči prepoznavati vlastite potrebe, što samo po sebi smanjuje njihovu intenzivnost. Nadalje, uči kako ih izraziti na zdrav način jasno i izravno, bez nesvjesnog iscrpljivanja drugih. Uči se primati na način koji donosi osjećaj ispunjenja, umjesto stalne gladi koja više ne pripada sadašnjem trenutku. Kroz terapijski kontakt, klijent prima ono što mu je nekada nedostajalo: pažnju, empatiju, emocionalno namirenje i, ako je potrebno, fizičku podršku kroz dodir.
Vjera također igra važnu ulogu u ovom procesu. Isus nas uči da tražimo i ne odustajemo: “Tražite i naći ćete, kucajte i otvorit će vam se.” Stvoreni smo za ljubav, i bez nje ne možemo. Bog želi ispuniti ono za čime gladujemo, ali naše rane često nas sprječavaju u tome. Stoga u terapiji kombiniramo psihološke i duhovne metode pomoći.
Priznanje – osobnost djeteta kao jedinke
Potreba za priznanjem razvija se između 18. mjeseca i pete godine života. U tom razdoblju dijete počinje doživljavati sebe kao odvojenu osobu, istražujući vlastiti identitet. Počinje izražavati svoju volju, testirati granice i istraživati svijet. To je vrijeme neiscrpne radoznalosti, ali i frustracija – dijete ne bira sredstva kako bi zadovoljilo svoju znatiželju i često je nesvjesno opasnosti koje ga okružuju.
Ovo je i faza tantruma – intenzivnih ispada bijesa, posebno roditelje opterećuju oni u javnosti, kada ne dobije ono što želi. Dijete je usmjereno na sebe, može pokazivati ljubomoru prema novom članu obitelji i prolazi kroz fazu nevoljkosti dijeljenja. Iako ovo može biti iscrpljujuće za roditelje, nije ništa manje izazovno za samo dijete. Ono želi učiti, izražavati se i odlučivati o vlastitim potrebama, ali još nije zrelo za to. Ako roditelji u toj fazi samo nameću svoju volju, ne daju djetetu priliku da se izrazi i ne priznaju njegove potrebe, dijete može razviti osjećaj da nije viđeno i priznato. To može dovesti do nesigurnosti u vlastitu vrijednost i gušenja vlastitog identiteta.
Takva djeca mogu odrasti u osobe koje ne znaju postaviti granice, lako popuštaju pod pritiskom autoriteta ili partnera i boje se izraziti vlastito mišljenje. S druge strane, mogu postati buntovna i nesposobna za prihvaćanje tuđeg autoriteta, ostajući u stalnoj borbi za vlastito priznanje. Kao odrasli, mogu ponavljati obrasce tantruma kroz ispade bijesa u partnerskim odnosima ili sukobe s autoritetima.
Što radimo na psihoterapiji?
Na terapiji prepoznajemo obrasce ponašanja koji nam danas otežavaju život u odnosima, na poslu, u samopouzdanju. Povezujemo ih s djetinjstvom i nenamirenom potrebom za priznanjem. Klijent prolazi proces ponovne izgradnje svog ega,uči prepoznati i cijeniti vlastite vrijednosti, talente i interese, odmiče se od nametnutih očekivanja roditelja i traži svoj autentični identitet. Uči da je u redu biti “JA”.
Ovaj proces zahtijeva vrijeme, ali često donosi velike promjene – klijenti se odlučuju na nove životne korake, promjene posla ili obrazovanja, jer napokon osjećaju da imaju pravo na vlastite izbore.
Pomaže li nam Bog ili nas drži u starim obrascima?
Bog najbolje zna tko smo i za što smo stvoreni. Istina o nama samima duboko je utkana u naše biće. Bog nas ne želi zadržati u starim obrascima, već nas poziva da ponovno otkrijemo sebe i živimo svoju autentičnost. Kada upoznamo sebe, osjećamo strast za životom i ispunjenje koje dolazi iznutra.