Vjerujem da svaki roditelj voli svoje dijete i želi mu osigurati najbolje moguće uvjete za rast i razvoj. U roditeljstvo ulazimo s uvjerenjem da ćemo svojoj djeci pružiti sve što im je potrebno. Međutim, često se suočavamo s realnošću da odgoj nije jednostavna zadaća i da, unatoč našim najboljim namjerama, ponekad griješimo. Može se dogoditi da naša djeca postanu pretjerano buntovna, agresivna, ili pak previše povučena i mirna. Što se zapravo dogodilo?
Na našu djecu prenosimo mnogo više od onoga što govorimo ili radimo, prenosimo dijelove našeg unutarnjeg bića. Često reagiramo iz pozicije vlastitog unutarnjeg Djeteta. Sve što smo primili od svojih roditelja, svjesno ili nesvjesno, upili smo poput spužve, i sada to dalje prenosimo na vlastitu djecu. Ako su naši roditelji bili emocionalno nesređeni, takvu smo nesigurnost naslijedili, a ona se može manifestirati i u našem roditeljskom stilu.
Ključno je razumjeti ovaj proces kako bismo prekinuli začarani krug. Kroz osvještavanje vlastitih obrazaca ponašanja i emocionalnih naslijeđa, možemo raditi na tome da osvijestimo svoje reakcije i promijenimo način na koji komuniciramo s djecom.
U transakcijskoj analizi radimo s tri ego-stanja: Djetetom, Roditeljem i Odraslim. U našem unutarnjem Djetetu pohranjene su zabrane, strahovi, osjećaji manje vrijednosti, nesigurnosti i neadekvatnosti. Ta uvjerenja mogu biti duboko ukorijenjena i često neosviještena. U ekstremnim slučajevima, unutarnje Dijete može nositi osjećaje poput: „Bolje da me nema“, „Nisam vrijedan življenja“, „Ništa ne vrijedim.“ Ova negativna uvjerenja i osjećaji nesvjesno se prenose na vlastitu djecu.
Naša interakcija s djecom često odražava način na koji su se naši roditelji ponašali prema nama. To su usvojeni obrasci ponašanja i uvjerenja, koja nesvjesno prenosimo dalje. Jedan od ključnih pristupa u terapiji je rad na unutarnjem Djetetu – onom dijelu nas koji pati i čije osnovne potrebe često nisu zadovoljene. To Dijete u nama možda nikada nije dobilo dovoljno sigurnosti, prihvaćenosti ili osjećaja da je viđeno i voljeno. Može se osjećati nevrijedno i odbačeno.
Našem unutarnjem Djetetu potreban je novi pristup, onaj koji dolazi od Njegujućeg roditelja, punog topline, pažnje i ljubavi. Ali gdje pronaći tog Njegujućeg roditelja? On se nalazi unutar nas samih. No, prije nego što razvijemo Njegujućeg roditelja, često moramo osvijestiti prisutnost Kritičnog ili Prepopustljivog roditelja unutar nas. Ego-stanje Roditelja često je preslika stvarnog roditelja iz djetinjstva koji nastavlja nametati zabrane, kritike, omalovažavanja ili nerealna očekivanja.
Kroz proces terapije, osvještavamo unutarnje Dijete i njegove nezadovoljene potrebe koje se manifestiraju kroz osjećaje tuge, usamljenosti, ljutnje, bijesa ili ogorčenosti, kao i kroz kritizirajuće i destruktivne misli koje dolaze iz unutarnjeg Roditelja. Učeći prepoznati vlastite obrasce ponašanja, promatrajući svoje misli i osjećaje, možemo uočiti kada naše reakcije potječu iz ranjenog Djeteta ili neadekvatnog Roditelja.
Osvještavanjem tih dijelova unutar nas, vraćamo se potrebama svog Djeteta, pružajući mu podršku i pažnju koja mu je potrebna. Time Dijete postaje sigurnije, opuštenije i slobodnije, a od njega dobivamo životnu energiju i kreativnost. Također, transformacijom kritičkog, distanciranog, hladnog ili slabog Roditelja u prisutnog, njegujućeg i podržavajućeg, otvaramo prostor za razvoj zdravijeg odnosa prema samima sebi, a time i prema svojoj djeci, čime prekidamo ciklus negativnih obrazaca koji su se često generacijama nasljeđivali.