Velika promjena u mom odnosu prema Bogu i samoj sebi dogodila se kada sam shvatila da se Bog poistovjećuje sa mnom u mojoj patnji. Uvidjela sam da je Bog prisutan u meni dok patim, da suosjeća sa mnom i trpi zajedno sa mnom. Njegova empatija prema meni postala mi je jasna i spoznala sam da sam ja, a ne On, centar Njegovih osjećaja i misli. Možda to zvuči neobično, pa čak i bogohulno, ali zar nije upravo to ljubav? Ljubiti drugoga barem jednako kao samoga sebe? Bog je učinio još više od toga: na križu se odrekao samog sebe u korist nas, u korist mene. Dao je svoj život da bih ja živjela.
Taj preokret, od pogleda na Boga koji pati na svom križu, s kojim ja suosjećam, do spoznaje da On suosjeća sa mnom na mom križu, uvelike je promijenio moj odnos prema Njemu. Jer u odnosu Boga i čovjeka, Bog je onaj jaki, veliki, svemogući, Stvoritelj… Bog je Otac, Roditelj. Ako se fokusiram na to da Njemu služim u poslušnosti, a pritom ne doživljavam Njegovu duboku ljubav prema meni, ponavljam obrasce iz djetinjstva: poslušnost Djeteta prema Roditelju koji je možda strog, dalek, neosjećajan, koji naređuje. U tom slučaju, poslušnost dolazi iz osjećaja dužnosti i straha od kazne.
Roditeljska ljubav trebala je biti čista, davajuća, puna razumijevanja i radosti zbog djeteta koje im je darovano i čiji napredak prate s užitkom. Međutim, naši roditelji, zbog svojih vlastitih rana, često nisu mogli pružiti takvu ljubav, djelujući iz strahova i svojih unutarnjih potreba. Kao djeca, nismo primili apsolutnu ljubav, nismo bili podržani u našim potrebama te smo naučili prilagođavati se kako bismo preživjeli u tom odnosu i zadobili pažnju i ljubav na način na koji smo znali i mogli. Često je to značilo prilagodbu roditeljskim potrebama, gubitak sebe ili buntovno traženje onoga što nam je trebalo, što je dodatno udaljavalo roditeljsku ljubav i stvaralo mišljenje da smo loši.
Ovaj obrazac projiciramo na Boga. Vidimo Ga kao Roditelja koji je možda zahtjevan i strog, a ako smo naučili ugađati roditelju, nastavit ćemo se truditi ugoditi i Bogu. Međutim, to ugađanje ne dolazi iz čiste ljubavi, već iz straha od odbacivanja. U takvom odnosu teško je osjetiti da nas Bog voli zbog nas samih, a ne zbog naše poslušnosti ili dobrote. Na taj način propuštamo ono što nam zaista treba – biti voljeni samo zato što postojimo, zato što nas je Bog želio i stvorio iz ljubavi koja je izrasla u Njegovom srcu. Mi smo plod Njegove kreativne ljubavi, pa kako da Bog ne bude oduševljen nama? Zašto onda nismo oduševljeni sobom? Zato što ne vidimo ispravno Božji odnos prema nama, oblikovan ranijim iskustvima s roditeljima.
U našoj vjeri često je naglasak na poslušnost Bogu. Da, poslušnost je važna, ali ona dolazi spontano i iz srca kad čovjek ima istinsko iskustvo Božje ljubavi. Bogu nije stalo do toga da budemo marionete u Njegovim rukama. Da je tako, ne bi nam dao slobodnu volju niti bi umro za nas. Bog nas ljubi dubokom, istinskom ljubavlju – ljubavlju koja ide do toga da je dao svoj život za nas. Njegova najveća želja i potreba je da Mu uzvratimo tom istom ljubavlju. To je bit prve zapovijedi ljubavi: „Ljubi Gospodina, Boga svoga, svim srcem svojim, dušom, umom i snagom.” Bog ispunjava tu zapovijed ljubavi prema nama jer nas ljubi svim srcem, umom, dušom i snagom. Ta ljubav treba biti uzajamna.
Kako ljubiti nekoga ako se bojiš odbacivanja, ako ga pokušavaš pridobiti ili „kupiti”? Ako se bojiš kazne zbog svojih pogrešaka? Naši su roditelji često kažnjavali i izlazili iz odnosa, drugim riječima, odbacivali nas. U terapiji bismo radili na odnosu prema sebi, promatrajući ga kroz prizmu Božjeg odnosa prema nama. Otkrivajući sebe kao ljubljeno dijete Božje, tražimo Božji pogled ljubavi prema nama i učimo prihvaćati sebe bezuvjetno, kao što nas Bog prihvaća. Znamo da nas Bog nikada neće odbaciti, dapače, dao je svoj život da nas spasi i izbavi od zla.
Kako se mijenja naša slika Boga, tako se mijenja i naš odnos prema samima sebi – što je ključna točka iscjeljenja. Tek kada su naša srca iscijeljena, kada uvidimo koliko smo ljubljeni i prihvaćeni, tada se u nama rađa ljubav prema Bogu i istinska želja za služenjem, koje nije motivirano strahom, već zaljubljenošću u dobrog Oca. To je ljubav koju je poznavao Isus, i On želi da ju i mi spoznamo.
Psihoterapijske metode pomažu nam približiti se sebi, svojim ranama, potrebama i krivim uvjerenjima, otkrivajući životni scenarij koji smo oblikovali još kao djeca, a koji nam donosi patnju. Kombinirajući znanje iz transakcijske analize i kršćansku istinu o čovjeku i Bogu, moguće je proći proces iscjeljenja, postići veću slobodu, radost i puniji život.